Strahovi...
Između odluke da nešto poduzmemo i stvarnog poduzimanja nečega prošlo je poprilično vremena. Nešto me kočilo, vjerojatno strah od nepoznatog i on onoga : Što kada konačno budemo znali gdje smo?
Preispitivala sam svoje misli, ponovno, i ponovno tražeći odgovore zašto sam tako inertna?
I glavni i osnovni razlog bio je strah.
Koji je očito bio jači od želje.
Barem u tom trenutku.
A onda smo konačno počeli…
Vađenje krvi, brisevi, pregledi, hormoni, mjerenje temperature, ultrazvuk.. Uglavnom gotovo da nije bilo dana kada nisam sjedila u nekakvoj čekaonici … Da nisam posjetila bolnicu..
Pretrage relativno lake, brze i bezbolne, osim onog famoznog čekanja nalaza.
2 dana, 3 dana, tjedan dana, dva tjedna, mjesec dana..
Izađeš iz ordinacije i naradije bi zaspala na tih tjedan, dva dana i probudila se onog dana kada nalaz bude gotov.
Ali nemoguće. Ostaje str(e)pljenje da će sve biti u redu, da samnom nije ništa, da je za sve uzrok nagomilani stres…
Tješenje samog sebe jedino je što sam mogla u to vrijeme.
Mužić je sve podnosio stojički, optimistično. Doduše njegova pretraga se sastojala od izrade spermiograma …a to je bar bezbolno!
Možda malo, ali samo malo neugodno, ali ne boli, i gotov si za čas.. J
I da, opet čekanje . Tjedan dana.
I eto kroz nekih, mjesec dana imali smo sve potrebne nalaze da krenemo.
Prvo, posjet poliklinici za sterilitet.
Ponovno i ponovno postala sam svjesna sve žalosti našeg zdravstva. Nehumanosti, neprofesionalnosti. Prvo nas je dočekala narogušena sestra bez imalo osjećaja za ljude koji joj dolaze u ulozi pacijenta, bez imalo osjećaja za privatnost i osjetljivost problema s kojim smo suočeni.
Tutnula nam je nekakve upitnike u ruke i uputila u čekaonicu da to ispunimo uz napomenu da će nas pozvati kad dođemo na red.
Mi, onako zbunjeni odšetali smo do prvih slobodnih stolica i počeli marljivo popunjavati ono što nas se pitalo, koliko imate godina, koliko dugo ste u braku, kolika vam je težina, što radite, jeste li bolovali od ovog ili onog, jeste li pušač, koliko često imate odnose, koliko dugo pokušavate zatrudnjeti, kad ste zadnji put bili kod stomatologa, urologa, ginekologa… itd. itd…Nakon nekih 10-tak minuta našli smo se u maloj prostoriji metar x metar, čekajući da nas doktor pozove.
Na temperaturi od 35 stupnjeva u hladu, u tom malom skučenom prostoru, sa svim svojim strahovima što ćemo u skoroj budućnosti saznati, borili smo se vlastitom nervozom pokušavajući je obuzdati, pospremiti u neku ladicu naše svijesti.
A to je bilo teško.
Naposlijetku smo dočekali da nas pozove unutra. Nakon sat vremena!
Znojnih dlanova, ubrzanog disanja, širom otvorenih očiju ušli smo u ordinaciju.
Na početku bijaše ljubav ...
..a početak je tamo negdje prije 6 godina, velika ljubavna priča i kao logičan slijed toga malo, elegantno vjenčanje.
Ja osobno nisam neki tip udavače, koja je oduvijek maštala o mužu i kućici u cvijeću..Moj suđeni također... Stoga i nismo žurili… Pa čemu?? Odlučili smo to napraviti bez puno pompe, glamura i meni osobito mrskog kiča koji je često neizostavan «detalj» svakog pirovanja…
Uz probrano društvo, nas svega 20-tak, finu trpezu i romantičnu glazbu orgulja zavjetovali smo se jedno drugome na vječnu ljubav…
Još uvijek se živo sjećam suza u očima mog oca, zagrljaja moje mame, i svih onih ozarenih lica koja nam čestitaju i izriču najljepše želje za sretan život, puno ljubavi, zdravlje i potomke!!
Kako smo se odmah nakon vjenčanja spremali na 15-to dnevno bračno putovanje, padali su komentari i na taj račun:
» … izađite malo i na zrak, kad već skupo plaćate potrudite se da osim spavaće sobe upoznate i druge ljepote…!!»
Nama se nije žurilo.
Oduvijek sam se gnušala nekakvog protokola. Tako sam mislila i u ovom slučaju. Neka beba dođe spontano, bez puno planiranja, kalkuliranja. Nismo imali strogo zacrtano rad na potomstvu, ali nismo to ni «izbjegavali»…Puno ljubavi, strasti i … svega ostalog bilo je u izobilju…
Po povratku, uz gomilu predivnih emocija, stečenih uspomena, dojmova.. život se nastavio uobičajenom rutinom. Posao, kuća, hobiji, prijatelji, obitelj, po koje putovanje, rođendani, godišnjice, Božić, Nove godine….
Naravno uz puno ljubavi, strasti i svega ostalog…
Neopterećeni smo živjeli punim plućima svoj život iz snova.. Ponekad bi razgovarali i o djeci, ali i dalje bez puno zabrinjavanja i zamaranja..
- «Uživajte sad dok možete»- koliko puta sam to čula
- « Kad dobijete bebu, gotovo je s komoditetom..»
Svjesni i sami toga zaista smo slijedili te smjernice…Prvu godinu, drugu godinu, treću godinu…
Nekako u to vrijeme većina naših prijatelja nakon dugih veza, ili pokoje iznenadne trudnoće stupila je i sama u brak, stizala su dječica, a naše pijane tulume, zamijenili su dječji rođendani, uz gomilu balona, mađioničara, puhanja svjećica..
Priče o nekakvom dobrom koncertu, pogledanom filmu, kazališnoj predstavi, izložbi.. zamijenile su priče o pelenama, neprospavanim noćima, prvim zubićima, virozama, prehladama, vodenim kozicama, koracima…
Sve ćešće sam i nas zamišljala u tim ulogama.. Nije da nam je bilo loše, dapače, ali moj biološki sat sve je brže kucao, a majčinski osjećaji rapidno su bujali iz dana u dan..
I moja jača polovica počela je sve ćešće umjesto ispijanja trećeg piva za stolom, slagati dvorce od pijeska među klincima, držati ih na krilu…
Odlučili smo da je trenutak.
I mi želimo našu malu, slatku bebu, i mi (ne) želimo neprospavane noći, želimo pelene, želimo zubiće, želimo dječje rođendane…
Naravno, ne mogu, a da ne spomenem da je naša uža i šira familija to za nas željela od prvog dana tako da smo se svakodnevno susretali s pitanjima tipa:
- «- Što vi čekate?»
- « Što je nova kod vas?».. i tako to..
Ali eto u tom trenutku naše želje su se poklopile s njihovima..
I počeo je «intezivan rad» na potomstvu!!
Ne znam zašto, ali ja, građom spadam u rasne žene, što znači i cice i guzice, pa sam nekako podsvjesno to smatrala , osim odrazom svoje ženstvenosti, i odrazom majčinstva.. Stoga sam nekako pod «must be» smatrala da će beba doći odmah, eventualno kroz mjesec, dva..
Čak se sjećam, kako sam naivno, prvi put kad smo «službeno» radili bebu, u sebi pomislila :- «Evo, that' s it.!»
No dolazak «vještice» razuvjerio me…
Ni tada nisam smatrala to nekakvim znakom.. Pa dobro, nije bebu napraviti baš tako jednostavno, treba malo vremena..
Istodobno s početkom rada na ostvarenju svoje željice, ja sam promijenila posao..
Bolja ponuda, veća primanja, novi izazovi.
Ta velika promjena dosta je uzburkala rutinu života, moja česta putovanja ostavljala su sve manje vremena za zajedničke trenutke, maženje i «rad» na bebi.
Ja, oduševljena novim postignućima, profesionalnim ostvarenjima, pohvalama… nisam stizala razmišljati o tome na taj način..
Trudili smo se zajedničke trenutke ispuniti romantikom, pažnjom, nježnošću…
* * * * * * *
Proslavili smo i petu godišnjicu braka. Sami. Od bebe ni traga. I.. odjednom sam shvatila da je vrag odnio šalu…
Nešto se događa. Nešto loše se događa. A ja, inače «hrabra», progresivna i inicijativna, odjednom sam se blokirala.
Jednostavno blokada. Od razmišljanja, od početka djelovanja., od poduzimanja daljnjih koraka.
Od straha.
Inače mi je intuicija jaka. Gotovo uvijek točna.
Nažalost tako se pokazalo i ovaj put.
I nakon razmišljanja, prikupljanja informacija, razgovora i dogovora odlučili smo krenuti.
Doduše puževim koracima, ali krenuli smo.
Tragikomična strana cijele priče je , da je naš seksualni život otada, postao sve ostalo osim «puno strasti i želje». Ciljani odnosi, praćenje ovulacije, bazalne temperature, sata, minute…
Mašinerija.
A dijete je postalo «projekt».
Odvratno. Otužno. Grozno.
Naš dotada idilični život, ispunjen nježnošću, pažnjom i romantikom postao je kaos..
Programirani odnosi, suze kod svake moje M, očaj, bijes, tuga, svađe…
A to su trebali biti «uvjeti» za stvaranje potomstva?!?
Teško.
A onda smo stali na loptu. Nakon jedne žestoke svađe shvatili smo što radimo?!?!
I gdje idemo?!?!
Shvatili smo da nas čeka dug put, i da uspjeh tog puta u mnogo čemu ovisi o nama. O našim stavovima, osjećajima i postupcima. Da u svemu tome jedino što nam ne treba su svađe, da naša ljubav mora biti još jača, čvršća, da moramo biti još više povezani, jaki...
Puni nade i pozitivne energije krenuli smo na malo složenije pretrage…
